Moja borba za skrbništvo

Prema Zdravstvenoj psihologiji (Mladen Havelka, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982) „najosjetljivija na odvajanje od majke su djeca u dobi od 1 do 4 godine“ (Havelka, str. 264). U psihologiji je znano da će se djeca različito nositi sa životnim situacijama ovisno o dobi te spolu pa se tako navodi da su muška djeca „općenito osjetljivija od ženske djece pa će u prosjeku s njima biti više poteškoća“ (Havelka, 264) te su mogući veći i dugotrajniji učinci na psihu djeteta.

VAŽNOST MAJKE U ŽIVOTU DJETETA

Sreća u nesreći je što „prethodni emocionalni odnosi s majkom također igraju veliku ulogu (……) pa će posljedice (op.a. odvajanja od majke) biti lakše i kratkotrajnije ukoliko je emocionalna povezanost s majkom bila jača“ (Havelka, 264) jer u stabilnom odnosu s majkom djeca razvijaju povjerenje prema svijetu, životu i ljudima te im to daje osjećaj vlastite sigurnosti i povjerenje u pozitivan ishod. Prevedeno, ako je majka tijekom djetetova života njegovala privrženost, fizički kontakt, utkala u dijete osjećaj sigurnosti i zadovoljenja njegovih potreba, laičkim rječnikom pojednostavljeno, utkala ljubav u biće svojega djeteta, veće su šanse da je takav pojedinac zdrava i stabilna ličnost te će biti emotivno i mentalno otpornije na životne izazove.

POSLJEDICE ODVAJANJA OD MAJKE

Međutim, kada se djeca odvoje od majke, što je duži period odvojenosti djeteta od majke, to su posljedice po emotivan i psihički život djeteta veće. Neke od posljedica su noćno mokrenje (enureza), pomanjkanje apetita, poremećaji spavanja praćeni noćnim morama, agresivno ponašanje, izrazita egocentričnost i ljubomora prema svima kojima majka poklanja pažnju. Djeca, naročito ona niske kronološke dobi, ulaze u regresiju. Havelka (265) zaključuje kako „svako odvajanje od majke (….) izaziva slične posljedice“, a što je odvajanje duže, to su posljedice veće i dugotrajnije.

Zaključak psihologa Johna Bowlbyja (Havelka, 265-266) je da „najvažniji faktor u formiranju psihički zdravog djeteta je kontinuirana pozitivna emocionalna povezanost s majkom kroz koju i dijete i majka osjećaju zadovoljstvo i užitak.“ Nadalje, Bowlby (Havelka, 266) navodi kako „ukoliko je ova veza čak i privremeno PREKINUTA to može izazvati POREMEĆAJE u psihičkom, a i fizičkom razvoju djeteta.“

LJUBAV MAJKE I DUŠEVNO ZDAVLJE DJETETA

Bowlby (Havelka, 266) kaže kako je „materinska ljubav jednako toliko važna za duševno zdravlje djeteta koliko su to vitamini i bjelančevine za njegovo fizičko zdravlje.” Kasnija istraživanja potvrđuju da je „razvoj djeteta usporen ukoliko je ono odvojeno od majke, kako u FIZIČKOM tako i u PSIHIČKOM smislu“ (Havelka, 266). U knjizi Zdravstvena psihologija (str. 266) navodi se kako i „ljudi odvojeni u ranom djetinjstvu od majke pokazuju određenu emocionalnu nezrelost koja može dovesti do poteškoća u braku, na poslu i slično. Bowlby smatra da ODVAJANJE OD MAJKE u ranom djetinjstvu uvjetuje čak i neke PSIHOPATSKE OSOBINE I LIČNOSTI.“

Promatranja djece odvojene od majke utvrđuju zajedničke karakteristike takve djece poput apatije, sklonosti mršavljenju, pomanjkanje apetita, SLAB SAN i NOĆNE MORE, OPĆA MIRNOĆA, BLJEDOĆA i drugi simptomi karakteristični za stanja DEPRESIJE.

POPIS POSLJEDICA ODVAJANJA DJETETA OD MAJKE

Havelka navodi različite posljedice odvajanja od majke, te ih klasificira u nekoliko kategorija:

1. LOŠE NAVIKE (u prehrani, osobnoj higijeni, SPAVANJU i SOCIJALNOM PONAŠANJU)
2. POREMEĆAJI PONAŠANJA (prkos, pobuna, napadi bijesa, laganje, nedruštvenost, okrutnost, destruktivnost itd.)
3. NEUROTSKE POTEŠKOĆE (jaka ljubomora, POREMEĆAJI SNA, noćni strah, hodanje u snu, MOKRENJE U SNU, gubitak apetita, RAVNODUŠNOST itd.)
4. PSIHOSOMATSKI POREMEĆAJI (POVRAĆANJE, vrtoglavica, astma, KOŽNE BOLESTI, OSJEĆAJ UMORA I ISCRPLJENOSSTI, opća tromost itd.)
5. POREMEĆAJI GOVORA (tepanje, mucanje itd.)

Posljedica odvajanja od majke ima bezbroj, a njihov intenzitet i dugotrajnost moguće je predvidjeti s obzirom na vremensko trajanje perioda u kojem su dijete i majka bili odvojeni. Što je period u kojem su dijete i majka odvojeni duži, to su posljedice dalekosežnije i veće te je u mnogim slučajevima potreban tretman za kojega ne postoji jamstvo da će biti do kraja djelotvoran.

Tijekom promatranja djece na hospitalizaciji, utvrđeno je da boravkom majke s djetetom u bolnici ili učestalim posjetima majke, smanjuju se negativne posljedice ODVAJANJA OD MAJKE.

ČAK SE I HOSPITALIZACIJA DJETETA NE PROVODI AKO NIJE NUŽNA – UPRAVO ZBOG POSLJEDICA KOJE ODVAJANJE IMA ZA DIJETE ZBOG ODVOJENOSTI OD MAJKE

Kada je dijete hospitalizirano, iako se stručnjaci slažu da se hospitalizacija u djece dobi od 1 do 4 godine provodi samo onda i ako je nužna i neizbježna, odnosno samo onda ako je dijete životno ugroženo, koliko god bile burne posljedice tijekom odlaska majke iz bolnice, Havelka (267) smatra kako dijete mora biti što više uz majku jer boravak majke osigurava MENTALNO ZDRAVLJE djeteta nasuprot APATIJI I REZIGNIRANOSTI do kojih dolazi zbog preduge ODVOJENOSTI OD MAJKE.

APSURD SUSTAVA I UMIRANJE CIVILIZACIJE

Ako sagledamo znanstvene činjenice, kako nam uopće može pasti napamet da odvojimo majku i dijete u bilo kojoj fazi i dobi života djeteta? Kako je moguće da sustav dozvoljava legalnu otmicu i odvođenje djeteta od majke kada znamo koje su posljedice za dijete? Struka je rekla svoje. Zašto ne provodimo ono što smo znanstveno dokazali? O čijim pravima i dobrobiti govorimo danas u brakorazvodnim parnicama? O pravima djeteta? Stvarno?!

Je li mjera 15-15 ili 7-7 dobra za dijete ili tako udovoljavamo osobnim i egocentričnim pretenzijama pojedinaca? Donosi li takva mjera dobrobit djetetu ili udovoljava sebičnim pretenzijama odraslog pojedinca? Kako je moguće da legalno i zakonski dozvoljavamo apsurd čiju ćemo cijenu platiti kroz samo nekoliko desetljeća? Imaju li ljudi koji rade u sustavu, na sudovima i centrima duše i zdravog razuma ili smo suočeni sa sumrakom naše civilizacije?

Zašto preuzimamo strane modele skrbništva koji se u potpunosti kose s našim područjem i mentalitetom? Jesmo li mi uopće kao država sposobni brinuti o našoj djeci i donijeti zakone i akte u skladu s nama kao ljudima koji obitavaju na ovim prostorima ili stalno moramo preuzimati strane modele koji nisu do kraja primjenjivi na naše društvo?

Da bismo odgovorili na ta pitanja, moramo se vratiti na početak: koja je uloga majke i koja je uloga oca u rastu i razvoju djeteta. Razmisli o tome. A ja ću svakako pisati na tu temu.

Moramo razjasniti tko što radi i tko ima kakvu ulogu. Nemamo svi maternicu.

Do tada, grlim te. ❤

S ljubavlju, Annabel