Moja borba za skrbništvo

U travnju 2024. godine pokušala sam se razvesti nakon sustavnog i dugotrajnog zlostavljanja od strane supruga te započeti novi život. Samo dva mjeseca nakon moje odluke te predanog zahtjeva za razvod, dogodio se horor. Čovjek od kojeg sam se pokušala razvesti i otac naše zajedničke djece, oteo je djecu iz vrtića dok sam ja bila na poslu i u iznajmljenom automobilu zaputio se u nepoznatom smjeru. Preko 12 sati nisam znala gdje su djeca i jesu li živi. Naredna dva mjeseca nisam mogla do njih.

ŠUTNJA INSTITUCIJA

Bivši partner i ja u tome trenutku zakonski nismo bili razvedeni, nije bilo plana skrbi, nije postojalo mišljenje HZSR-a, nije bilo nikakve sudske odluke. Pred Zakonom, mi smo jednaki i kao roditelji imamo jednaka prava. U praksi je to izgledalo tako da mi je bivši partner branio fizički kontakt, poljupce i zagrljaje s vlastitom djecom.

Ni jedna se majka ne može oporaviti nakon ovakvog iskustva. Ostaneš trajno zaleđen u tom momentu. I dok tvoje biće vrišti, instinkti luduju, a razum hoda na tankoj žici između onoga što misli da treba raditi i kompletnog ludila, ljudi u sustavu sliježu ramenima. Kažu: “pred Zakonom ste jednaki. Nemate uređene odnose i privremenu mjeru. Ne možemo ništa učiniti. Sud mora donijeti odluku. Pazite na svoje ponašanje. Zašto plačete? Molim, kontrolirajte se.”

U VRTLOGU TRAUME

U ta dva mjeseca koliko je trajala njegova talačka kriza nadamnom i našom zajedničkom djecom, dozvolio je da ih vidim uživo četiri puta u trajanju od otprilike 45 minuta. Djecu koju sam nosila u svojem tijelu, djecu koju sam rodila, djecu koju sam dojila, djecu koju sam hranila, djecu koju sam kupala i presvlačila, djecu kojoj sam navečer čitala priče i pjevala uspavanke da bih ih uspavala. Sve je to nestalo u treptaju oka. Dio mene istrgnut je i iščupan trajno i nepopravljivo. A moja su djeca izgubila pravo na sretno i bezbrižno djetinjstvo.

Osim vrtloga traume u kojem sam se našla, šamarali su me apsurdi sustava, a moja prava borba za skrbništvo i moju djecu upravo je počela, a da toga nisam ni bila svjesna.

TKO TU KOME PRAVDU KROJI? – prvo ročište

Mjesec dana nakon što sam pokrenula postupak za razvod braka, sud je sazvao ročište za privremenu mjeru. Tada su djeca još bila samnom. Na tom prvom ročištu bivši se partner nije pojavio zbog ‘neuredne dostave’ iliti službenim rječnikom: ‘neuručeno pismeno’ (šteta što se njegovi odvjetnici ne znaju služiti računalima i sustavom eGrađani pa ne bi bilo zgorega poslati mu goluba pismonošu za iduće ročište – jer golub možda zaobiđe barikadu zvanu ‘susjedi u prizemlju preuzimaju poštu i znaju koristiti mobitel’).

Na tome prvom ročištu za privremenu mjeru sutkinja je odbila donijeti bilo kakvu odluku jer se druga strana, odnosno bivši partner nije pojavio. Rekla je kako ne može biti objektivna dok ne vidi obje strane. Činjenice i dokazi zlostavljanja i maltretiranja očigledno nisu bili dovoljni sutkinji da zaključi išta i zaštiti majku i djecu. Rekla je kako će zakazati novo ročište, ali ne zna kada.

Ako se bivši partner nije pojavio, odnosno jedna strana u postupku, je li to realno prepreka da se donese odluka? Čija prava i dobrobit su u prvome planu? Prava i dobrobit djece? Teško. Jer to je bila privremena mjera – dogovor oko skrbi za maloljetnu djecu dok se brakorazvodni postupak ne završi.

DRUGO ROČIŠTE ZA PRIVREMENU MJERU

Nezgoda kod drugog ročišta sazvanog dva mjeseca kasnije, a koje je odgođeno samo jedan radni dan ranije nego li se trebalo održati, je u tome što su se ti isti informatički (ne)pismeni odvjetnici koji su ‘mudro i za dobrobit djece’ savjetovali oca da se ne pojavi na prvome ročištu, morali odmoriti od silnog smišljanja zamki i traženja rupa u zakonu.

Naime, drugo ročište je odgođeno zbog godišnjeg odmora odvjetnika bivšeg partnera, a kako sudac pojedinac ne mora argumentirati svoju odluku, ostala sam na vjetrometini iznevjerena od sustava koji očigledno u tom trenutku nije štitio ni prava ni dobrobit moje djece, a kamo li mene.

Ponovo.

I DOK SE SUSTAV POKRENUO, ON JE OTEO DJECU…

Svaki njegov postupak bio je pomno smišljen. Kačio se za ‘sjene’ u Zakonu, dijelove koji nisu precizirani, inertnost i sporost sustava i institucija, i jasno navođen poput projektila, od strane onih koji poznaju slabe točke sustava – njegovih odvjetnika i savjetnika, uspio je u svojem naumu.

Kaznio me duboko, žestoko i trajno jer sam se usudila otići. Pozvao me da se vratim nakon što je oteo djecu. Rekao je da me oni čekaju (on i djeca) da dođem kući. Ali unatoč snažnoj želji da dođem do svoje djece i da se zbog njih vratim, bilo mi je jasno kao dan da bih povratkom bivšem partneru potpisala smrtnu presudu – i sebi i djeci. Jer ono što mi je radio dok smo bili u braku, bilo je bolno i strašno i ja sam svakim danom kopnila sve više i više.

Njegovo zlostavljanje poprimalo je nepojmljive razmjere. I ja sam znala da neće stati. Jer jednom sam već pokušala otići, a cijenu svojeg pokušaja plaćala sam svaki dan – iznova i iznova. Pune dvije godine.

I zato sam znala da se ne smijem vratiti. Morala sam svjesno pristati na otkidanje i krvarenje vlastite duše, odnosno ostati pri svojoj odluci da se ne vraćam, kako bih nas spasila – sebe i djecu – jer povratkom na žarište, nebi imali nikakve šanse.

On je ispunio ono što mi je prvi puta obećao kad sam pokušala otići – ‘odvest ću ti djecu i pretvorit ću ti život u pakao’. I to je i učinio. A ja sam znala da ako se vratim, idući put neću izvući živu glavu.

PRLJAVI ODVJETNICI I ZAKON KAO ŠVICARSKI SIR

I dok su njegovi odvjetnici toćali guze u plavom nam moru, a golubovi letali okolo, dvoje male dječice već je preko mjesec dana bilo bez svoje mame. Mame koja ih nije ostavila i koja se za njih bori svim zakonski raspoloživim resursima i snagama. Mame koja je bdjela nad njima od začeća pa rođenja pa do trenutka otmice. Mame koja je danonoćno skrbila, voljela, njegovala, brinula i hranila.

Mame koja je zaronila u vlastitu traumu, počela intenzivan rad na sebi i čitati Zakone. Mame koja je u nekom trenutku ridanja, nejedenja i piljenja u jednu točku na zidu shvatila da neće dozvoliti da ju psihopat uništi do kraja i da svojoj djeci treba baš ona – MAMA.

Negdje u tom ludilu i bunilu počela se spontano i isprekidano rađati nova faza: ODLUČNOST DA SVOJOJ DJECI BUDEM NAJBOLJA MAMA KOJA MOGU BITI. Polako sam lijepila komadiće svojega bića i fragmente svoje duše. Klik se dogodio kada sam shvatila da su svi moji demoni, sjene i strahovi sada vani. Moj čitav mrak izronio je na svjetlo. Nemam se čega bojati. Sve mi je uzeo, osim života.

A to mu neću tako olako dati.

BORBA JE UPRAVO POČELA!

VJERA I NADA

Vjerujem da sustav ipak nije u potpunosti zakazao i da život čovjeka, naročito djeteta, nema cijenu. Sustav čine pojedinci i svaki pojedinac nezamjenjiva je karika u lancu koji vodi ka rješenju. Zato vjerujem u sustav, vjerujem u načelo istine i pravednosti. Znam da sustav u konačnici neće zakazati jer radi se o njegovim temeljima, a sustav sam čine ljudi. Zakon se ne može sam tumačiti jer zakon, iako sastavljen od riječi, riječi ne zna tumačiti. Tumače ga ljudi. Zakon se ne može sam provesti jer nema života u sebi. Provode ga ljudi. Zato vjerujem u sustav jer sustav čine ljudi.

SRETNO I BEZBRIŽNO DJETINJSTVO KAO NEPOVREDIVO PRAVO DJETETA

Od njihovog rođenja, djeci sam pjevala i čitala knjige naglas koje sam i sama čitala. S vremenom sam ih zamijenila sa slikovnicama, brojalicama pa pričama i bajkama. Tu ‘privilegiju’ izgubili su nasilnim činom oca – otmicom i odvajanjem od mene. Do toga dana bila je sastavni dio njihovih života. Rutina pred spavanje. Sada je nema. Nema rutine. Nema ni mame. Ni krivi ni dužni, ne razumijevajući što se događa i zašto, netko je iz temelja promijenio njihov svijet. I to netko tko je trebao paziti na njihovu sigurnost i sreću – njihov tata.

I zato moram biti jača, snažnija i odlučnija nego li ikad jer kada dođe vrijeme, i njihova trauma će izići van, a ja ću biti ta koja će sanirati rane i iscjeljivati ih svojom ljubavlju, mirom i mudrošću.

I zato, draga prijateljice, glavu gore! Nisi sama. Ima nas još. Mi koje smo preživjele dokaz smo da i ti možeš. Mi smo prošle najgore od najgoreg. I zato smo ti podrška. Jer znamo kako je to. Zato i pišem ovaj blog, da znaš da nisi sama. Da ti dam smjernice i da osvijestiš da sve možeš. Zapamti, i ovo će proći. A samo ti jednu stvar nitko ne smije uzeti – pravo na život.

PORUKA LJUDIMA U SUSTAVU

Kad se danas vratite s posla svojim kućama, pogledajte Vaše dijete u oči i snažno ga zagrlite, nema veze koliko ima godina. Osjetite zahvalnost i blagoslov jer je tu, blizu Vas. Jer mnoge majke večeras ne mogu zagrliti svoju djecu, kolikogod da bi one to htjele. Vi imate tu privilegiju. A onda nazovite svoju majku i zahvalite joj na svemu što je učinila za Vas, pogotovo za one stvari za koje Vi ni ne znate. Ali ona zna. Ako Vam majka nije među živima, zapalite joj svijeću i neka plamen njezine ljubavi titra zauvijek u Vašem srcu. Majčina ljubav i davanje nema premca. Zahvaljujući njoj, Vi ste danas tu.

S ljubavlju,

Annabel