Moja borba za skrbništvo

Kao pojedinci svjedočimo jednom ružnom i neprirodnom trendu koji u temeljima potresa naše društvo i civilizaciju. Stopa razvoda u društvu rapidno raste, što je samo po sebi alarm, ali paralelno se događa jedan zabrinjavajući i maligan trend po naše društvo, te je u porastu. A čini se da pravovaljana reakcija od strane nas kao ljudi koji tome svjedočimo i kojima se to događa te od strane društva kao cjeline i uređenog sustava unutar kojeg se to događa, izostaje.

Otmica koja to zakonski nije

Poznato mi je nekoliko slučajeva u kojima su majkama doslovno oteta djeca od strane bivših partera s kojima se službeno nisu razvele. Zakonski, oba roditelja imaju jednaka prava. U praksi, ta nedovršena stavka Zakona izaziva velike peripetije i služi agresivnom i destruktivnom partneru kao poligon za zlostavljanje bivše supruge, žene ili partnerice te VLASTITE DJECE.

Brisani prostor

Između predaje zahtjeva za razvod i održavanja ročišta za privremenu mjeru, postoji vremenski period kojeg volim zvati ‘brisani prostor’. U tom periodu nema nikakvih službenih odluka i odnosi među partnerima i djecom nisu uređeni. Svaki psihopat pliva kao ribica u vodi kada su stvari nejasne, zbivaju se izvan pogleda svjedoka i nema pravila. Institucije moraju donijeti jasne mjere kako bi se doskočilo otmici i natezanju partnera preko djece jer očigledno je da kao društvo idemo u vražju mater i da smo totalno pobrkali vlastiti sustav vrijednosti. Pa kad luđaci šetaju okolo slobodno, sustav treba poduzeti mjere kako bi ih više bilo u ustanovama, a manje na ulicama. Možda bi i to smanjilo stopu razvoda i zlostavljanja, tko zna?!

BEZ CENZURE: Nazovimo stvari pravim imenom

Da se razumijemo, svaki otac koji otme djecu majci te uskraćuje kontakt između majke i djeteta NIJE DOBAR OTAC I ČINI RADNJE ŠTETNE PO DIJETE. A ne po partnericu, kako mu je to prvotna namjera. Žena, odnosno odrasla osoba će pronaći način da se nosi s traumom i da ju prevlada, ali DIJETE NEĆE jer dijete NEMA RAZVIJEN PSIHIČKI I MENTALNI SUSTAV, odnosno unutarnji svijet do kraja te NEMA RAZVIJENE MEHANIZME NOŠENJA S TRAUMOM I PSIHIČKOM/EMOTIVNOM POVREDOM. Odvajanjem od majke, nanosi se teška, trajna i nepopravljiva ozljeda djetetu i za takav čin nema opravdanja.

Kakve psihičke, emotivne i ostale posljedica ima odvajanje majke i djeteta za majku i za dijete?

Razvojna psihologija proučava rast i razvoj djeteta. Gdje su nestali svi ti silni stručnjaci: psiholozi, defektolozi, pedijatri, dječji psihijatri, neuropedijatri koji trebaju davati mišljenja o psihofizičkom statusu djeteta? Nema ih dovoljno, kažu. Ide li pronatalitetna politika u skladu sa sustavom i realnim potrebama svojih stanovnika jer nekako se čini da imamo trend kaskanja.

Kako bih istražila ovaj trend i njegove posljedice od same struke, uputila sam bezbroj mailova na psihologe i njihova društva. Odgovor sam dobila samo od jednog društva. Svi ostali su se ogradili, odnosno oprali ruke. Kažu da je pitanje kompleksno te da ne mogu dati jednostavan odgovor. Pitala sam koje im dodate informacije trebaju te postoje li radovi naših psihologa na tu temu, a koji bi mogli ponuditi odgovor na ovo pitanje. Nisam dobila nikakav povratni odgovor.

Kolektivno okretanje glave: ‘Nije moja briga’

Znači li to da sama struka zatvara oči ili smo svi kolektivno podlegli strahu da ako kažemo istinu i definiramo stvari, nazovemo ih pravim imenom, da ugrožavamo vlastitu sigurnost? Jesmo li kao društvo rekli razumu pa-pa i podlegli kolektivnom strahu i nepreuzimanju odgovornosti? ‘Oh, neću ja ništa reći da me se nebi krivo shvatilo ili da me netko ne pita nešto, uvalit ću se u probleme’ filozofija je mnogih ljudi u sustavu i izvan njega. Pa se čudimo što nitko ne priskače u pomoć starijoj osobi koja je pala, tinejdžeru kojega mlati skupina njegovih vršnjaka, djevojci u javnom gradskom prijevozu kojoj netko dobacuje neprimjerene komentare…. Čudimo se. A sami ne preuzimamo odgovornost za ono što spada pod našu domenu djelovanja. ‘Neću se ja petljati…’ Ma nemoj?

Mame kojima su oteli djecu

Ja nisam jedina žena i mama kojoj se ovo dogodilo. Moj najveći strah se obistinio. Odveli su mi djecu. Tješila sam se i neprekidno ponavljala: ‘Živi su. Živi su. Živi su.’

Ali ja nisam jedina. Mjesec dana nakon što je bivši partner planiranim činom otmice odveo našu zajedničku djecu, stajala sam pred policom jednog građevinskog dućana i pogledom letjela preko sanitarija. Prišla mi je jedna žena. Pozdravila me. Ja sam lijeno pomaknula pogled sa zahodske školjke na nju. Nisam ju prepoznala. Moj um bazirao se na primitivne radnje i svo moje sjećanje i povezivanje bilo je pauzirano. Nisam primjećivala ljude niti sam povezivala imena s likom.

Pitala me kako su djeca. Meni su samo krenule suze. Prošaptala sam: ‘Odveo ih je.’ Stala je i duboko mi se zagledala u oči. ‘Pretpostavila sam,’ odvratila je. ‘Poznajem taj pogled, tu prazninu. Ima nešto strašno, duboko i prazno iza tog pogleda. Nešto što nema ime.’ rekla je s nježnim osmjehom. ‘Znam kako ti je. I ja sam to prošla.’ Zaokupila je moju pozornost. ‘Funkcioniraš, ali nema te, jel’ tako? Stojim već 10 minuta pored tebe i promatram te. Sada znam kako sam ja izgledala kad je odveo moju curicu. Vidim sebe u tebi.’

Žene koje trče s vukovima

Sve mi pokušavamo pomoći sebi i pronaći način da našoj djeci pružimo adekvatnu podršku s obzirom da prolaze traumu koju nikada nisu ni smjeli ni trebali ni morali doživjeti te budemo jače i osviještenije majke. Ali jako je teško objasniti i nama samima što se u nama dogodilo kada su nam odveli djecu. Smatram kako moramo razumjeti što se dogodilo u njima kad su ostali bez mame, što se dogodilo u nama, kad smo ostale bez djece. Jedino ulaskom u traumu imamo šansu isplivati van jer dokle god ju potiskujemo, ona nas vuče na dno.

Psihoterapija je odličan alat za ulazak u traumu i razumijevanje traume i nas samih. Jer sve će proći, ali rane koje nismo zacijelili, zagnjilit će se i kad-tad buknuti van. Važno je sačuvati psihu i zdravu pamet, a u tome pomaže znanost, širenje vidika i razumijevanje uzročno-posljedičnih veza, događaja, ponašanja i nas samih.

Ako si i ti prošla kroz ovakvo iskustvo, kreni na psihoterapiju. Vjeruj mi. Ovo su prestrašne i preteške stvari da bi ih prolazila sama. Potreban ti je stručnjak jer naš um je jako komplicirano i zbrčkano mjesto. Moraš ga ovladati. Jer u suprotnom, budit ćeš se godinama u znoju vrišteći, sanjajući kako sahranjuješ vlastitu djecu ili vrteći sam trenutak otmice. A to ti ne treba. Ni tebi ni tvojoj djeci. Treba ti hladna glava. Jer sebi i svojoj djeci trebaš živa i zdrava. Kreni na terapiju!

Savjetujem ti da u traumu ne ulaziš sama jer može ti se dogoditi da nećeš znati izići van. Zato ti treba vodstvo. Kao što rekoh, ljudski um zajebano je mjesto.

Vrijeme je da se naše društvo počne buditi i osvještavati

Društvo počiva na mami i bebi. I kada je ta spona narušena, društvo se neoprezno igra s gubitkom svojeg jedinog pravog identiteta – ljudskosti. 

U članku 58.a OBITELJSKOG ZAKONA piše: Djetetova majka jest žena koja ga je rodila. Ne možemo se svi igrati mame. Tata nikada ne može zamijeniti mamu niti mama može zamijeniti tatu. Uskraćivanje kontakta djeteta s drugim roditeljem, nebitno s koje strane, treba biti kazneno djelo. Jer dijete nije krivo za cirkus kojeg su odrasli napravili. Dijete se nije samo napravilo i rodilo. Dijete ne može i ne smije ispaštati za pogreške i krive odluke svojih roditelja. Moramo odrediti prioritete, ne samo na papiru, već ga službe i ljudi međusobno trebaju provoditi i poštivati – treba nam praksa i da sustav napokon preuzme odgovornost.

Dijete treba oba roditelja

Da se razumijemo, oba roditelja bi trebala imati jednaka prava, ali nigdje nije jasno definirano koja je uloga majke i koja je uloga oca po rast i razvoj djeteta te što konkretno ta prava znače, a najmanje je definirano koja su prava i obveze roditelja u periodu između pokretanja razvoda i dogovora oko skrbi. Nejasno definirane zakonske odredbe upravo su sive točke i rupe u sustavu. Jer ono što nije jasno precizirano, sklono je različitim interpretacijama i tumačenju. Pitanja skrbi i dobrobiti djece MORAJU BITI JASNA I DEKLARATIVNA bez ‘praznog prostora’ u kojem pliva prljavi odvjetnik.

U konačnici, da imamo funkcionalan pravni sustav, odvjetnici nam nebi ni trebali.

S ljubavlju,

Annabel