Moja borba za skrbništvo

Kad sam predala zahtjev za razvod, počela sam novi život. Pronašla sam novi posao i djecu upisala u vrtić. Sklonili smo se kod mojih roditelja. Nisam imala nikakve odjeće ni obuće osim dvije stare trenerke, nekoliko potkošulja i gaćica i jednog para starih izlizanih tenisica na kojima se odvajao džon.

Moja majka kupila mi je hlače, dvije košulje i nove tenisice. Prijateljice koje su čule da sam se vratila u mjesto, samoinicijativno su mi poklonile dio svoje robe koju nisu nosile. Polako, imala sam na raspolaganju nekoliko odjevnih kombinacija koje sam mogla vrtiti kroz radni tjedan. Osjećala sam veliku milost i zahvalnost prema svim tim ženama – više nisam bila na rubu neimaštine, bosa i gola.

Šefica

Tvrtka u kojoj sam se zaposlila mala je obiteljska firma koju vodi još jedna fantastična žena. Žena kojoj sam neizmjerno zahvalna jer mi je dala priliku da počnem zarađivati. Bila je svjedokom moje priče i moje borbe – prvih poteza koje sam povlačila da svoj život dovedem u red.

Poziv da je bivši partner odveo djecu iz vrtića primila sam upravo pred njom. Imale smo kordinaciju poslovanja, običan sastanak kad je telefon zazvonio. Bila je moje sidro. U trenutku moje totalne obezglavljenosti primila me za ramena i počela vikati: saberi se! Annabel, gledaj me! Jebote, diši! Diši! Gledaj me! Idi! Idi po djecu!

Svjedočila je zlostavljanju i maltretiranju mojeg bivšeg partnera i nakon prestanka bračne zajednice jer me kontinuirano zvao, pisao poruke, pratio na posao i prijetio. Bila mi je neizmjerna podrška u trenucima kada bih psihički padala i kad me privatna situacija preuzimala i utjecala na moju poslovnu učinkovitost i fokus.

Pisat ću još o njoj jer mislim da njezina dobrota i ljudskost zaslužuje zaseban post.

Psihijatrica

Nekako nesvakidašnja, neopisivo lijepa i drugačija, škiljila je u mene preko puta malenog stolića. Slušala je moju priču. Vraćala me u stvari koje sam uporno htjela potisnuti. Tražila me fokus i koncentraciju na bitku koja je preda mnom. Nije mi dozvolila da ševeljam i upadam u očaj. Skupljala me na hrpu kad bih se totalno raspala, ridala i urlala.

Prvenstveno je bila čovjek. Bila je samnom na telefonu kad ih je odveo, dok sam čekala pred MUP-om da podnesem prijavu za otmicu, zvala me to večer i dan nakon. I dan nakon. Ništa od toga nije trebala ni morala, ali svejedno je učinila. I na tome sam joj neizmjerno zahvalna.

Ispričala mi je priču o ladičaru, a ja ću je jednom prilikom ispričati tebi.

Frizerka

Svjedočila je mojoj priči od samih početaka. Od prvih odrezanih vrhova do rezanja moje cijele kose. Znala sam doći u svakakvim stanjima i izdanjima. Neumorno me bodrila. Ponekad bih cijeli termin plakala. Suze bi mi se same slijevale i bila sam kompletno odsutna. Dolazila sam jer sam obećala samoj sebi da neću odustati od sebe. Moji odlasci k njoj bili su potaknuti mojim inatom da ne odustanem sama od sebe. Ona bi mi nježno prala kosu, rasčešljavala me i ponekad pustila suzu samnom. Bila je prijateljica na neočekivanom mjestu. A onda mi je napravila nokte. Dala savjete koju šminku da kupim i samnom razglabala o mojem odjevnom stilu. Znala bi reći: ‘da, izgledaš i osjećaš se usrano, ali to ti nije opravdanje da u tajcama hodaš okolo!’ Pomogla mi je da probudim ženu u sebi, da stavim jaki ruž i počnem se smijati. I zato joj hvala! Pomogla mi je da vratim sebe sebi kroz vanjsku transformaciju. 

Voditeljica zbora

Djecu sam upisala na zbor jer smatram da glazba pomaže u rastu i razvoju čovjeka te liječi dušu. Ukratko sam joj objasnila zašto djeca neće biti prisutna na svim probama. Počela mi je postavljati pitanja, a ja sam počela pričati svoju priču. Prihvatila je djecu i mene kao svoje i uskoro smo postali dio Društva.

Pitala sam ima li negdje zbor za odrasle. Uključila me u zbor koji vodi njezina kćer. Još jedna fantastična i opaka žena o kojoj ću svakako pisati. Postala sam dio ženskog čopora i podrške.

Rekla sam joj kako neću moći doći na generalnu probu jer imam neodgodiv poslovni sastanak. Rekla mi je: ‘Bon, malena! Možeš ti to! Samo pazi da imaš dobru čarapu.’ S hrpom upitnika iznad glave, pitala sam ju kako to misli: ‘Žena mora nositi suknju! Ali najbitnija je dobra čarapa!’

Čule smo se i prije i poslije ročišta. Njezina podrška neizmjerno mi znači. Nakon dugo vremena, počela sam se osjećati kao dio nečega.

Ona

Moja prijateljica. Zajedno smo nosile trudnoće, dijelile recepte i bile podrška jedna drugoj. Znamo se 20 godina, a ona je meni bila podrška u mojem brodolomu. I dalje je. Jedna mama s velikim M i prijateljica kakvu svaka od nas treba. Iako smo se nakratko razdvojile uslijed inzistiranja mojeg bivšeg partnera da prekinem sve kontakte s obitelji i prijateljima te nadziranja mojeg kretanja i telefona, ona je bila tu. Strpljivo čekala da udahnem zrak i zazovem ju. I dočekala me. Onu koju poznaje.

Odvjetnica

O svojoj odvjetnici sam već pisala. Snažna, empatična žena s odličnim stilom oblačenja i živcima poput čelika. Prije svega, prema meni je bila čovjek. Ponekad i prijateljica, dajući mi savjete kao duša duši, a ne odvjetnik klijentu. Prošla je samnom svaku moju fazu na ovom putovanju i bila neizmjerna podrška u mojim trzajima da se izborim za sebe. I zato joj velika hvala! Na njezinoj ljudskosti.

Odvjetnica za kazneno

Nakon što je proteklo godinu dana od početka moje priče, ispostavilo se da odvjetnik iz druge županije kojeg sam angažirala radi kontraproduktivne poteze za mene i moju djecu. Pisat ću ti i o tome.

Ali sada želim spomenuti nju: ženu risa! Nakon što sam povezala priču sa svojim odvjetnikom, počela sam potragu za novim. Nakon višemjesečne potrage dobila sam broj telefona iz sasvim neočekivanog izvora.

Ona je zrela žena koja kazneno pravo ima u malom prstu. Nakon našeg prvog sastanka odvela me u šoping. Procjenjivala me i promatrala. Onda me odvela na piće. Odlučnost i mir. Sigurna i sabrana u nakani da mi pomogne vratiti djecu i dokazati zlostavljanje.

Na prvom susretu mi je rekla: Vi trebate pisati blog! Neka se zove: ‘Moja borba za skrbništvo’. Vrijeme je da vašu priču svi čuju.

I zato joj neizmjerno hvala! Ovo je za nju i sve jake žene!

On

On nije žena. Ali je moj najbolji prijatelj 20 godina. Bodrio me kad sam padala i gubila nadu. Svjedočio zlostavljanju koje sam prolazila i jednom rekao: ‘kad odlučiš da je dosta, ja sam tu. Doći ću po tebe i djecu gdjegod da jeste.’ I došao je. Hvala mu. On je duša moje duše, moje sigurno mjesto kad se nebo zamrači i kad munje sijevaju.

Mama

Lavica. Oslonac. Sigurnost. Snaga. Ljubav. Fantastična žena koja je svjedočila patnji svojeg vlastitog djeteta i unučadi. Žena koja me dizala kad sam padala i doslovno ležala na podu. Žena koja traži i nađe rješenje u trenucima kada sve izgleda nemoguće. Žena kojoj dugujem svoje fizičko utjelovljenje na ovoj Zemlji i zbog koje neću dozvoliti da posrnem. Žena koju duboko poštujem, volim i kojoj sam neizmjerno zahvalna.

Zašto ti pišem o svim ovim ljudima?

Ponekad ćeš podršku i razumijevanje pronaći na mjestima na kojima ne očekuješ. Ali ti si početak i kraj svega. Da bi podršku primila, moraš ju biti spremna prihvatiti i tražiti.

Nitko od nas ne zna hoće li se sutra probuditi. Ali znamo da smo sada tu, ljudi u svojoj punoj ljepoti.

Pisat ću ti još o svim ovim ljudima. Sada želim da obratiš pozornost na one koji su oko tebe.

Ljudskost. Ima je, vjeruj mi.

Počni ju tražiti.

S ljubavlju,

Annabel