Sjedila sam doma na krevetu. Njušila njihove jastuke, odjeću i igračke. Privijala na prsa njihove pidžamice. Gledala sam u zid. Dani su prolazili. Ja se nisam micala.
Ostalo mi je još toliko svijesti i dostojanstva da ne pišam i ne serem pod sebe. A nisam ni imala što jer nisam htjela jesti ni piti. Gledala sam u točku na zidu. Valjala se u naletima suza, tuge i očaja. Dolazili su poput valova i orkanskog juga. Nepredvidljivo i u različitim intenzitetima.
Čula bih vrištanje, a onda shvatila da to vrištim ja. Bila sam potpuno odvojena sama od sebe.
U glavi mi se izmjenjivalo bubnjanje i kaos sa potpunom tišinom i prazninom. Gledala sam u zid i osjećala se kao najgora majka na svijetu.
Jer nisam uspjela zaštiti svoju djecu.
Odveo ih je. Ukrao ih je iz vrtića dok su bili na otvorenom, u šetnji.
Gdje su oni sada? Što rade? Jesu li žedni? Gladni? Siti? Presvučeni? Tko sina u noći tješi kada sanja ružno? Tko ga nosi i pjeva mu da se smiri? Tko kćer miluje po leđima dok joj čita priču? Idu li na more? Nose li kape? Jedu li varivo? Žuljaju li ih markice na ovratnicima majčica? Tko će se pobrinuti za njih ako dobiju temperaturu?
Trzajevi
Onda bih skupila snage i otišla na HZSR, zvala bih MUP ima li kakvih novosti, svoju odvjetnicu, slala upite i mailove institucijama pa bih izmoždena ponovo sjela na krevet i nastavila piljiti u točku na zidu.
Pustoš pa trzaj. Pustoš pa trzaj. I tako u krug.
Briga me izjedala. Nemoć me bacala u epizode očaja i plača nakon kojih bih nakratko zaspala jer bi me izmoždili do granica izdržljivosti. Nisam jela, pila ni spavala. Nisam mogla. Kad bih zatvorila oči, vidjela bih svoju djecu kako plaču, zato sam pokušavala stalno biti budna.
Dolazila sam na vrata stana gdje smo nekada živjeli. Nije me puštao unutra. Čula bih ih iza vrata kako me dozivaju i plaču. Ja nisam mogla do njih, a oni nisu mogli do mene.
Duša mi se lomila u komadiće.
Osjećala sam kako mi srce doslovno krvari.
Bila sam hodajući, živući leš.
Trenutak pravog buđenja
Nakon dva tjedna, otišla sam s mamom na more. Moja obitelj mi je bila velika pomoć i podrška u cijelom ovom sranju. Brinuli su se za mene kao da sam maleno dijete ni sami ne znajući kako da mi pomognu.
Dok sam prazno gledala pučinu, blizu plaže se parkirao Berlingo. Čula sam zvuk kotača po kamenju pa sam okrenula glavu. Iz auta je izišlo dvoje ljudi. Žena je na plažu postavila ručnike, suncobran i košaru. Muškarac je izvadio invalidska kolica i stavio ih pored auta. Otvorio je klizna vrata i iznio djevojčicu od cca 12 godina i spustio ju u ta kolica. Šutke sam promatrala. Djevojčica je imala strašno tanke nožice i ručice. Glava joj je bila nagnuta u jednu stranu, a pogled umoran i odsutan. Moja majka me uhvatila za rame i rekla:
‘Vidiš ovo? Ovo je patnja. Tvoja djeca su živa i zdrava.’
Počela sam ridati. Osjetila sam ogromno olakšanje. Spoznaja je snažno bljesnula u mome umu: ŽIVI SU I ZDRAVI!
Uhvatila sam ju za ramena i pogledala ju u oči: ‘Mama, živi su! Mama, moja djeca su živa. Mama, moj dječak i moja djevojčica su živi.’ Poput totalne luđakinje počela sam skakati po plaži i vikati: živi su!
Smijala sam se i plakala.
Mama me zagrlila. U tome trenutku dogodilo se prelijevanje. Počela sam polako ispuzavati iz te rupe očaja. Imala sam osjećaj kao da se rukama pokušavam iščupati iz tog ponora, noktima grebem kroz zemlju pa iako su mi stopala još uvijek na samom dnu, ja više ne ležim cijela. Podigla sam se i počela čupati van.
Moja djeca su živa!
VRIJEME JE ZA BORBU!
Počela sam bjesomučno grebati ‘van’.
Van iz svojeg očaja.
Van iz tuge, patnje i očaja.
Van iz bespomoćnosti.
Van iz nepravde i krivo podijeljenih životnih karata.
Van iz svog blata, mučenja i zlostavljanja kojemu sam bila izložena godinama.
Počela sam šiljiti očnjake i oštriti kandže.
MAMA SE VRATILA I NIŠTA JU NEĆE ZAUSTAVITI DA DOBIJE SKRBNIŠTVO I ZAŠTITI SEBE I SVOJE ČEDO!
Moja borba za skrbništvo 
Leave a comment