Ludilo otimanja djece majkama uzelo je zamah i poznajem jako puno žena koje su doživjele iskustvo slično mojem. Pitala sam se zašto je tomu tako? Postoji stara narodna poslovica: daj dite materi – kada plače, kad je gladno, kad ga ne možeš smiriti, kada prkosi itd. Kako sad odjednom imamo toliko tata koji prepoznaju potrebe bolje od mame?
Nemamo. Zakon je propisao da oba roditelja imaju jednaka prava, ali nije jasno definirao koja su to prava i koje su uloge majke i oca pa to ludom puku i prljavim odvjetnicima daje veliki prostor za manipulaciju i različito tumačenje zakona. U svim pričama koje sam do sada čula, postoji nekoliko zajedničkih točaka: žene kojima su oteta djeca i koje do svoje djece ne mogu, uglavnom su bile zlostavljane tijekom braka ili zajednice.
Tko su zlostavljači?
Uglavnom ranjena i zlostavljana djeca u tijelima odraslih osoba koje su imale problem sa svojim vlastitim majkama i koje pate od kompleksa manje vrijednosti pa će sada, igrajući se mame, dokazati i svojoj partnerici i svojoj primarnoj majci da preuzimaju kontrolu nad vlastitim životom i da su jednako vrijedni. Odnosno, da oni to mogu i da će oni to napraviti bolje.
Svaka otmica u pozadini ima želju za dokazivanjem snage i moći i preuzimanjem kontrole nad situacijom (vlastitim životom) te ranjavanja žrtve, odnosno majke. Dišpet zlostavljača liči na dišpet maloga djeteta, samo je problem što njegovi postupci imaju pogubne posljedice za sve uključene u tu situaciju.
Kratkovidnost sadističkog zlostavljača sposobnog na takav gnjusan čin ne prepoznaje da jedinu i ogromnu te dugoročnu štetu čini svojem vlastitom potomku – svojem djetetu. Otimanjem djeteta majci neće povratiti kontrolu nad svojim životom niti će, osim svojeg vlastitog ludila, ikome dokazati išta.
Dokle god institucije ne shvate ozbiljno ovu tematiku i ne donesu odgovarajuće zakonske akte, žrtve zlostavljanja prepuštene su same sebi na milost i nemilost zlostavljača.
Podižemo li mi neku novu generaciju koja će promijeniti svijet?
Iz ovih rana naša djeca već okrhnuta stupaju u vanjski svijet. Budemo li kao majke bile stabilne i snažne, dat ćemo svojoj djeci perspektivu sigurnosti, stabilnosti i ljubavi. Dozvolimo li da nas ove situacije razbiju, oduzet ćemo našoj djeci pravo na mir i ljubav.
Djeca rastu i ako nam to ne pođe za rukom sada, jednog dana će nam se vratiti. Bitno je da znaju da smo tu, da postojimo i čekamo. Da smo njihova sigurna luka i da ćemo ih dočekati kadgod dođe vrijeme da nam se vrate. A dok sve to traje, moramo raditi na sebi – ponirati u vlastite rane i iscjeljivati svoj unutarnji svemir, živčani (simpatički i parasimpatički) sustav, raditi s tijelom na iscjeljivanju (jer svaka trauma ostavi trag poput koda u našim stanicama i tkivu), pronaći smisao i unutarnji mir.
Možda su upravo naša djeca, te generacije, koje će iz vlastite rane imati ljubavi i razumijevanja za druge ljude te će svojim činjenjem odvesti našu civilizaciju u neku višu, bolju sferu prihvaćanja, razumijevanja i iscjeljivanja ovog svijeta.
Nakana zlostavljača
Većina zlostavljača otima djecu kako bi vratili svoje partnerice nazad u zajednicu iz koje su uspjele izaći. Ne smijemo se vratiti jer time smo presudile sebi i svojoj djeci. Nemamo nikakve šanse ako se vratimo.
Zlostavljač ima tri namjere:
- Da žrtva poludi/psihički skrene od boli – KAZNA
- Da si žrtva presudi/oduzme si život – AUTODESTRUKCIJA I POTPUNO UNIŠTENJE
- Da žrtva odustane – REZIGNIRANOST – ‘UBITI VOLJU ZA ŽIVOTOM’
Ti, draga moja nećeš napraviti ništa od toga. Nećeš dozvoliti da te luđak nadjača i pobijedi. Diži taj ženski inat i skupi se na hrpu! Ništa i nitko nije vrijedan tebe i tvojeg života. Imaš se pravo boriti – svim raspoloživim, zakonski prihvatljivim sredstvima.
Hrabro naprijed!
S ljubavlju,
Annabel
Moja borba za skrbništvo 
Leave a comment