Moja borba za skrbništvo

Draga prijateljice,

sigurno se pitaš zašto ti pišem recenzije o knjigama i zašto navodim neke pojmove i popise iz stručne literature? Razlog leži u jednoj jednostavnoj činjenici: OSVJEŠTAVANJU.

Kada sam se počela dizati iz pepela i pokušavala pohvatati končiće, shvatiti što mi se dogodilo i kada sam počela tražiti način kako da se skupim ponovo na hrpu, nisam znala kako da to napravim.

Posegnula sam za alatom koji mi je nekada, prije moje ružne priče, kada sam još bila svoja, slobodna i cijela, bio najdraži – knjige!

Bjesomučno sam tražila po literaturi opise psihičkih stanja i posljedice trauma kod žrtava zlostavljanja.

Htjela sam objašnjene što mi se dogodilo i kako da se ‘popravim’ od toga.

Nakon hrpetine neupotrebljivih listova, počela sam pronalaziti odgovore na svoja pitanja.

Čitanje i slušanje tuđih priča pomoglo mi je da shvatim da nisam jedina.

OSVIJESTILO ME.

Nisam nakaza.

Shvatila sam da nas nažalost ima puno.

I da zbog svega toga što mi se dogodilo ne moram osjećati krivnju, sram i strah.

I taman kad sam mislila da sam teorijski sve svladala, došla je ona – Sigurna kuća, slučajnim pretraživanjem interneta.

Pročitala sam je u jednom dahu.

Kroz suze.

Počela plakati nakon prve dvije stranice.

Kirurškom preciznošću pogodila me točno u sridu.

Imala sam dojam da je to moja priča.

Da ju je netko napisao o meni, braku i zlostavljanju koje sam prošla.

SLIČNOSTI

U mnogočemu, tijek priče i unutarnji svijet protagonistice bio je gotovo identičan mojem.

Knjiga je napisana prema istinitoj priči, životnom događaju i zato je toliko vjerodostojna.

Potvrdilo mi je još jednu sumnju, da svi zlostavljači imaju sličnu metodologiju s varijacijama na temu:

• UPEČATLJIV PRVI SUSRET I UPOZNAVANJE

• DIVLJENJE I LASKANJE

• PRIKAZIVANJE VLASTITE RANJIVOSTI

• ZADOBIVANJE POVJERENJA

• BRZO UVLAČENJE U ODNOS

• STVARANJE FIKTIVNE OBAVEZE I ODGOVORNOSTI PUTEM KRIVNJE

• SIGURNOSNE SKLOPKE KOJE JAMČE DA META NEĆE OLAKO NAPUSTITI ODNOS

• I mislim da ti ostatak ne trebam pisati, zar ne?

Ali poanta je ista, metoda ista, rezultat je isti.

Priča o glavnoj junakinji Ladi Lončar univerzalna je priča teškog zlostavljanja. Jasno su pokazani slojevi psihe i unutarnjeg svijeta empatične žrtve koja unatoč crvenim zastavicama i zdravom razumu ostaje u odnosu u kojem je prvotno manipulirana pa onda zastrašivana da bi na kraju bila i fizički zlostavljana.

JER SVAKO ZLOSTAVLJANJE IMA GRADACIJU – s vremenom postaje intenzivnije i gore. I nije upitno HOČEŠ LI POPITI PLJUSKU VEĆ NAKON KOLIKO RUNDI ĆE TA PRVA PLJUSKA PASTI. A kada padne prva, draga moja, padat će dalje kao kruške.

I na tome neće stati. S vremenom će samo, poput sportaša koji diže kondiciju, pojačati tempo i smanjiti intervale između napada na tebe.

ZAŠTO SAM PLAKALA?

Zbog sebe i svoje traume.

Zbog milijuna žena koje to zlostavljanje svakodnevno prolaze.

Zbog djece koja tim zlostavljanjima svjedoče, a ponekad su im izložena i sama.

Zbog nemoći.

Nepravde.

Bijesa!

Tromog i neefikasnog sustava koji je zapeo u prošlom stoljeću i koji nas samo kao kartice u špilu slaže pod rednim brojevima u sive ladice pune onih koje dijele našu sudbinu.

Preko lika Lade Lončar i autorice Marine Vujčić, susrela sam se sa zlostavljanjem koje sam i sama prošla.

Mislila sam da sam se odmaknula od toga, razriješila, iscijelila.

A onda se, gotovo dvije godine nakon što sam se uspjela otrgnuti s lanca i pobjeći svojem zlostavljaču, spasiti se, pojavila ona – knjiga koja je iz mene iščupala sve van!

Prostrla na stol istovremeno nekoliko sljedova jela sa svim okusima, začinima i lošim ukusom.

Sve ono što sam vješto uspjela potisnuti, izbrisati iz svjesnog uma, sjećanja, uvjeriti samu sebe da je sa zlostavljanjem gotovo i da sam sada sigurna i slobodna, sve je kao iz PANDORINE KUTIJE izletilo van i rastavilo me na atome.

Shvatila sam da je moja trauma i moja rana još uvijek itekako živa i da me čeka još dugačak put dok se ne iscijelim.

Plakala sam od početka do kraja knjige.

Shvatila sam da sam ja jedna od sretnih – otišla sam prije nego me stigao ugušiti.

Na spavanju.

Valjda sam tijekom dana pružala previše otpora.

Možda sam mu išla na živce jer koliko god da je vršio pritisak, nikad nisam pukla do kraja.

Možda ga je živciralo što sam s vremenom otupjela i imala sposobnost da se odvojim od sebe, od svoga tijela.

Možda mu to nije bilo napeto.

Znao je da me nikada neće slomiti do kraja.

Osim…

Jedino što je u meni budilo zvijer i vraćalo me s ruba ponora, bila su moja djeca.

Njihovi glasovi.

Njihovo zazivanje.

Jednako kao i kod Lade.

Upali se taj neki prekidač koji ti prešalta svijest.

Moja najslabija i najjača točka.

Od žrtve postaneš zaštitnik.

Jedini problem je što u obje uloge nemaš svijest o sebi i o tome da si ti ta koja treba zaštitu i sigurnost.

DA TI TREBAŠ ŠTITI I BRANITI SAMA SEBE I TO PUNO PRIJE NEGO LI ZLOSTAVLJANJE POPRIMI JASNE OBLIKE NA TVOJEM TIJELU I U TVOJOJ PSIHI.

Nažalost, odgajane smo u društvu koje ženu percipira kao uslužni servis i odrasle smo vjerujući kako nemamo pravo na sebe, na svoje potrebe, na svoj identitet. Žalosno je da je to tako duboko usađeno u nama, KODIRANO JE.

Ugađamo drugima. To nam je svrha. Mi ne postojimo.

SUSRET S TUGOM

Zahvaljujući ovoj knjizi, shvatila sam sve ono što sam već znala – sustav je spor, inertan, nefunkcionalan, dislociran i nesinkroniziran.

Sustav gleda na stvari vrlo površno. Nema realne učinkovitosti i rješavanja korijenskih problema društva.

Sustav sam po sebi neće zaštititi ni žrtve ni njihovu djecu.

Potreban je cijeli niz nepoznatih individualaca i žestoka volja žrtve da se izbori sama za sebe.

Ali bilo je oslobađajuće shvatiti da sve ono što mislim, vidim i svjedočim u vlastitom slučaju nije moja zabluda već se realno događa i u mnogim drugim slučajevima.

Knjiga je iz mene iscijedila svaku moguću suzu.

I duboko poštovanje.

Prema protagonistici.

I toj realnoj ženi iz stvarnog života koja je bila voljna i imala dovoljno hrabrosti da svoju priču podijeli sa svijetom

RESPEKT!

Respekt prema tematici.

I ponajprije, prema autorici – jer takvu priču, toliko životno, vjerodostojno i duboko može napisati samo ona koja srcem gleda i dušom razumije dubinu ove tematike.

Osim što mi je ova knjiga bila okidač da otpustim svu tu nakupljenu tugu van iz svojeg bića i tijela, probudila je u meni ogromnu zahvalnost za moju situaciju.

Jer mogla sam završiti poput Lade.

Situacija uvijek može biti gora.

I zato, draga moja, toplo ti preporučam ovu knjigu.

Važno je da si uzmeš vrijeme za sebe kada ćeš ju čitati.

Jer moguće je da će u tebi otključati mnogo toga i da će bujica svega onog potisnutog izjuriti van.

Kao što se i meni dogodilo. Ali oslobađajuće je. Vjeruj mi.

Kada staviš klince na spavanje, uzmi si vremena.

Ako imaš privremenu mjeru 15-15 ili 7-7 čitaj dok si sama.

Ako treba, uzmi si i nekoliko dana da preradiš sve što iziđe na površinu.

Ne možemo ovladati sobom, svojom sviješću i svojim emocijama dok ih ne upoznamo do kraja i ne dozvolimo im da se izraze, protutnje kroz nas.

Moramo ih propustiti. Jer inače, vječito će tiho tinjati ispod površine.

S ljubavlju,

Annabel