Moja borba za skrbništvo

Mnoge žrtve osjećaju kako ih sustav ne štiti. Govore o nedjelima svojih zlostavljača nad kojima institucije nisu poduzele odgovarajuće radnje te takvi pojedinci i dalje nastavljaju vršiti teror nad žrtvom. Sustav nema razrađene mehanizme u detektiranju pojedinaca sa psihopatskim, sociopatskim i drugim poremećajima ličnosti već se takvi pojedinci prokazuju sami nakon počinjenja teškog kaznenog djela, ali tada je već kasno. Mnogi takvi pojedinci ostanu neotkriveni tijekom čitavog svog života, a iza sebe ostavljaju na desetke žrtava i uništenih života. Ima li sustav odgovor na to ili smo i tu zakazali?

BOLEST MODERNOGA DOBA

Štitimo zlostavljače, protjerujemo žrtve. Živimo u svijetu izvrnutih vrijednosti, gdje se prava žrtava zatiru. Ja vjerojatno nikada neću doživjeti da moj zlostavljač odgovara za nedjela i zlostavljanje koje mi je učinio.

Sustav je koncipiran tako da podupire zlostavljača, pronalazi razumijevanja za njega. Zakon je pun rupa, kao švicarski sir, daju se prava svima na sve da se nikoga ne ošteti, a onima kojima ta prava realno pripadaju po razumu, srcu, Bogu i logici, njih se direktno oštećuje.

I onda se žrtva BORI za svoja prava umjesto da iza nje stane sustav, država i institucije.

Imamo li više razumijevanja za zlostavljača nego li za žrtvu?

Popularne su teorije o teškom djetinjstvu i teškim fazama i situacijama u životima zlostavljača. A žrtva neka se prilagodi ili makne. Za nju nema razumijevanja. Ona si je to odabrala. Mogla je biti pametnija.

MA NEMOJ?!

U redu je da razumijemo zlostavljača. U redu je da mu se pomogne. Ali nije u redu da taj isti zlostavljač hoda okolo slobodno bez pružene adekvatne pomoći i nastavlja zlostavljati svoju žrtvu.

Jer jedno je razumjeti, a drugo je opravdavati i ne poduzimati ništa jer eto, jadan on, mama ga nije voljela kad je bio mali.

RAZUMIJEVATI NE ZNAČI OPRAVDAVATI.

Svatko treba snositi posljedice svojih nedjela.

Ako se vješti manipulator, psihopat i sociopat sakrije STRUČNJACIMA I INSTITUCIJAMA, kojom magičnom formulom ili postupkom ga jedna obična, prosječna osoba treba prepoznati ili razotkriti? Psihopat se vješto može sakriti i najboljim stručnjacima pa kako onda obična osoba ima ikakve šanse da ga prepozna?

Nikakve.

Jer ona je njegov projekt.

Meta koju je pažljivo promatrao i skidao joj sken.

Već u startu on ima prednost, a ona je lovina, a da to ni ne zna.

Poremećaji uma teške su greške u sistemu i psihi pojedinca i obična ih osoba ne može prepoznati.

Dok ih sama ne iskusi, na svojoj vlastitoj koži.

Onda postaje majstor prepoznavanja i ljudski detektor za psihopata. Ako preživi.

Iskustvo vlastite kože

Olako shvaćamo poremećaje uma i ne bavimo se dovoljno kao društvo našim vlastitim slabostima. Narcisoidnost je obilježje svakog drugog pojedinca, a hranimo ju društvenim medijima, željom za slavom i uspjehom, utrkom da stalno budemo bolji i uspješniji i nizom drugih ponašanja koja nam realno nisu ključna ni za život ni za preživljavanje, a ni vlastito ostvarivanje.

Kao ovce blejimo u ekrane u odcjepljujemo se od svijeta, a prvenstveno sami od sebe. Sve je lako dostupno i svi sve znaju.

Mi, žene koje smo prošle zlostavljanje, smo kao hodajući detektori psihopata. Problem je što institucije, kao netko tko ima ovlasti da nešto poduzme TO NE ČINI!

U današnjem društvu svi imaju sva prava, osim onih kojima ta prava realno pripadaju. Stoga, što mogu učiniti kao osoba koja je prošla teško zlostavljanje? Mogu tražiti zadovoljenje svjetovne pravde ili poduzeti radnje kojima ću okaljati Boga ili mogu mirno sjediti i čekati, raditi na sebi i odgajati svoju djecu u nekom drugom svjetlu kako bih ovome svijetu ostavila bolje ljude u nasljeđe. Šansu da će se stvari na svjetovnoj razini ipak primijeniti.

VJEŠTAČENJE

Potrebna su nam vještačenja. Vještačenje je postupak u kojem stručnjaci procjenjuju prihičko stanje osobe. Problem s vještačenjima je što se na njih dugo čeka i skupi su. Nema dovoljno stručnjaka, a dodatan izdatak ženi s djecom koja nema ništa predstavlja bremen oko vrata. Vještačenja moraju biti lako dostupna, brza i besplatna. Tako bi se veliki broj psihopata, sociopata i ostalih ‘pata’ maknuo s ulice, a djeca bi dobila priliku da odrastaju uz stabilnog i zdravog roditelja.

Kako pokrenuti sustav i privući ljude u društveno korisna (neophodna) zanimanja?

Moraju se podignuti upisne kvote za studije PEDAGOGIJE, PSIHOLOGIJE, DEFEKTOLOGIJE, specijalizacije za PSIHIJATRE te sva ostala prateća i srodna zanimanja. Potrebno je te studente stipendirati te rano uključivati u praksu i pod mentorstvo u javnim ustanovama upravo kako bi po završetku studija već bili koliko-toliko formirani stručnjaci. Kao što neka zanimanja imaju beneficirani radni staž te veće plaće upravo zbog zahtjevnosti posla kojega rade, potrebno je i ljudima iz ovih područja dati olakšice, povlastice i veća primanja kako bi ih se stimuliralo da rade u struci i ostanu u lijepoj našoj.

ZAKLJUČAK

Promjene u društvu su nužne. Sve je veći porast poremećaja ličnosti i dijagnoza, a sustav i struka nemaju adekvatne odgovore i rješenja na pošasti novoga doba. Dok se sustav ne pokrene, što nam preostaje? Držati se zajedno i pružati jedna drugoj podršku.

Potraži udrugu, prijateljicu, aktivnost, psihijatricu ili neku drugu osobu koja ti može biti od pomoći.

Mentalno zdravlje i higijena od životne su važnosti.

Ako je pisanje tvoj put iscjeljivanja, pokrenu blog, piši za portale ili pronađi neki drugi način da dopreš do nas drugih. Jer, vjeruj mi, ima nas! A mnoge od nas još nisu uspjele izići van. Možda baš tvoja riječ ili postupak bude inspiracija nekoj neznanoj prijateljici.

S ljubavlju,

Annabel