Moja borba za skrbništvo

Nikad neću zaboraviti taj dan. Dan kada je bivši partner oteo djecu.

To jutro odvela sam djecu u vrtić i otišla na posao.

Nakon niti sat vremena, stigao je poziv odgajateljice:

‘Mama, nisam znala da li da Vam javim. Malo mi je bilo čudno, ali… tata je došao po djecu. Rekao je da ih Vi čekate na sladoledu. Ali malo mi je bilo čudno jer s njim je bila i neka žena.’

Noge su mi popustile, pala sam na stolicu, a prsa su me boljela kao da sam upravo dobila udarac šakom u sred pleksusa.

‘Gdje su sada? Kako ste mu mogli dati djecu? Zašto me prije niste zvali?’

Grcala sam u panici na telefon, tresla se kao prut na vodi dok su mi suze tekle niz obraze. Moja šefica me pridržavala i vikala: ‘Diši. Annabel, jebote. Diši!’

‘Našli su nas u šetnji, usred šume. Nisu mogli znati da smo ovdje, osim ako im Vi niste rekli. Pa smo pretpostavili da tata govori istinu.’ Nastavljala je odgajateljica.

Pratio me.

‘Kora, uzeo mi je djecu. Kora, gdje su moja djeca? Gdje da nađem svoju djecu?’ uhvatila me panika.

Duša mi se raspala na milijun komadića. Osjetila sam podrhtavanje unutar svojega tijela, kao da se svaki atom u mojem tijelu odvajao i širio u valovima dalje od moje srži. Boljela su me prsa, pred očima mi je bljeskalo, rekla sam šefici: ‘Kora, ne znam gdje da idem. Ali moram ići. Moram ih pronaći.’

Bila sam dezorijentirana, u apsolutnom šoku i panici. Ona me držala za ramena, tresla i vikala: “Diši! Gledaj me! Diši! Idi! Idi po djecu!”

Sjela sam u auto, počela sam zvati mamu, tatu, odvjetnicu i psihijatricu. Telefon mi je popizdio. Pozivi su stizali sa svih strana. Ja sam se držala za volan kao da mi život ovisi o tom stisku i bjesomučno vrtila film.

Gdje su djeca?